Home Kolumne
Srijeda, 13 Prosinac 2017
Kolumne
Ima Imota sedmera vrata

Piše: Frano Petric

''Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko.'' ( Petar Gudelj, Put u Imotu)

Vrata od Neretve i vrata od Bosne. Na tin je vratima svaki dan sve više čuvara, vratara i rampi. Eno će ih vjerojatno zatvorit ovaj šengenski protokol kad se uđe u EU. O tom tribamo li ili ne ulazit u ta dva samoglasnika E i U, neću ovon prilikon. Da buden politički korektan, more se s Neretve do Imote i priko Vrgorca, al' zavadišmo se snjima zbog Asanaginice, ko zna kako bi takav put završio. Sve u svemu, u veliku bi se rizičnost upustili da se uputimo priko Vrgorca.

Vrata od Cetine. Eno malo popraviše onu jadnu cestu, bilo je problema s rekonstrukcijom, al' sve je dobro što se dobro svrši. Čak je malo i ravnija nego je bila. More se sad brže i do Trilja i do Sinja.

Vrata od mora. Eno i probušiše vrata od mora, al' sad je navodno zapelo. More se proć, al' ne mere svak, opet mali čovik ne more kroz Svetog Iliju. Ovi na vlasti tvrde da će se moć. Ko zna kad će to bit, uglavnon ćemo još neko vrime do mora okolo i naokolo. Al' neka, nije ni to loše. A oće li ovi na vlasti još neko vrime bit na vlasti, ko će to znat.

Više...
 
Nahrani gladne, napoji žedne!

Piše: Mateja Nenadić
Kad sam došla studirati u Zagreb, upoznala sam puno studenata i svi su imali isti cilj: završiti fakultete i bogato se udat (barem ženski dio) Smile. Između predavanja, obično bi imali pauze i uvijek bi sjedili na klupicama i pitali se tko je odakle. Često se moglo čut: ''Ha, ma di  je to?'' ''Kako se zove misto, blizu čega je to misto, ima li to na karti Hrvatske uopće?'' Takvih komentara i tome sličnih je bilo puno, itekako puno.

Pitala sam se, onako potajno u sebi,  postoji li itko među tim silnim ljudima ko' je bio u Imotskom ili je na neki način ostao povezan s mojim malim gradom. I onda mi se jedne večeri na chat javio kolega s faksa i počeo pisati svoje dogodovštine. To se jednostavno moralo negdje zabilježit...

Dakle, nakon dužeg dopisivanja, jedan ''zaljubljeni'' kolega s faksa priča mi svoje anegdote iz naše lijepe krajine. On je prije nekih sedam godina igrao nogomet i jednom su prilikom gostovali u Imotskom...Cijelu priču donosim u izvornom obliku i nisam se usudila ništa mijenjat da bar donekle dočaram te nadasve zanimljive dojmove njegova posjeta.

Više...
 
Muke po Ivici

Cijenjeni!

Evo već skoro godinu dana koristim vaš Max-tv i želio bih s vama malo podijeliti svoje duševne boli i noćne more. Naime, vaša usluga je sve samo ne usluga. Uslugu ste valjda htjeli napraviti mojoj bivšoj ženi da me vrag što prije odnese jer pretpostavljam da su to njene intimne misli. Neznam samo što sam to vama učinio da me tako kažnjavate.

MAX-TV - prevara stoljeća koju ja iz mjeseca u mjesec uredno plaćam jer sam vezan ugovorom. Ako prekinem taj ugovor onda plaćam cca 1500,oo kn (neznam zašto), a uredno sam platio i uređaj (koji je po riječima operatera još u fazi testiranja) i instalaciju tog jako lošeg uređaja.

Malo o uređaju. Brzina mu je otprilike kao prvom računalu koji je napravljen, a uvelike podsjeća na usporenu snimku golova samo što je ovaj vaš 10-tak puta sporiji. Taman kad učita program i čovik se fino namjesti da pogleda tv nakon naporna dana, a ono slika sleđena. Nazoveš operatera na broj 08009000 i on ti kaže da je kod njih sve u redu i da uređaj resetiraš tako da ga isključiš iz struje. Nakon što se isključi moraš pričekati nekih bijednih 15-tak minuta i opet imaš sliku te se sav sretan ko mali prasac ponovno zavališ u fotelju i pokušaš shvatiti radnju filma jer je već prošlo nekih 20 min. Ako imaš sreće, to će se desiti samo jednom u toku večeri, a ako nemaš kao ja onda će ti se to desiti najmanje 5 puta tokom večeri.

Više...
 
Obiteljski album

(povodom dana života)

Kad sam bio student u Washington-u, D.C. (SAD), svake večeri bih vozio bicikl. Trinaestom, pa okomito u Šesnaestu i ravno do Bijele kuće. Svaki dan su tamo bile demonstracije. Sviđala mi se šarolikost prosvjeda: za pse, za dupine, za rat, protiv rata… Bili su to mali pokreti velikog značenja i znak ljudske predanosti ideji. Ipak, jedna među tim skupinama se osobito izdvajala kao najveća i najkonzistentnija –  „Right to life“, koja se okuplja svake godine otkad je 22. siječnja 1973. Vrhovni sud legalizirao pobačaj. I oni onako okupljeni u velikom broju žele govoriti u ime onih koji ne mogu.

Prisjećajući se washingtonskih prosvjednika, na um mi dolazi i cijeli niz osoba iz europske povijesti koje su se zalagale za povećanje čovjekovih prava, za slobode, za dostojanstvo, za prava žene itd. Sve su to veliki pothvati koji su teškom mukom danas nama pomogli da ljude možemo doživljavati kao braću i sestre, slobodni od rasnih i kulturnih predrasuda. Osobito je važan doprinos borbe za prava žene koji je bitno utjecao na promjenu starog rimsko-patrijarhalnog sustava u kojem je otac bio jedini gospodar kuće, praktički vlasnik nad životom i smrću svojih ukućana. Žena je u takvom sustavu bila u podređenom položaju, osoba sa suženim pravima. (Da ne govorimo o robovima.) Razvoj europske misli pomogao je našoj kulturi posvijestiti činjenicu da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo. Položaj žene se ipak poboljšao od nekih davnih vremena, više se priča o ženskim pravima i slobodama, ali u sklopu svega toga zapeo mi je za oko jedan paradoks – da se u ime ženskih prava govori o pravu na pobačaj.

Više...
 
Oprezno pri ulasku u "Kolibu"

Volim čitati. Nažalost, zadnjih mjeseci nalazim vremena gotovo isključivo za stručnu literaturu, znate ono: teologija tijela, dogmatika, moralna teologija, katehetika, osnove planinskog pčelarstva… Ovo zadnje je naravno šala jer svi znaju da pčele ne žive u planini. Ili jesu? Možda bih ipak trebao to malo bolje proučiti... Bilo kako bilo, u mom čitalačkom životu beletristika mi uvijek dođe kao dragocjen luksuz. Postoji jedna knjiga koja mi je zadnjih dana osobito zapela za oko. Njena iznimna popularnost potakla me je da se i ja jednog vikenda malo „prošetam“ do Kolibe.

Odmah na početku da razjasnimo da Koliba (WM Paul Young, Zagreb, Naklada Ljevak, 2008.) nije nikakav kamperski priručnik niti ilustrirani vodič za gradnju malih šumskih nastambi za uzgajivače planinskih pčela. Naravno, radi se o svjetski poznatoj knjizi Paula Young-a. Priča je to o Mack-u, čovjeku kojeg razdire „Velika tuga“ koja se u njegovu nutrinu uselila nakon smrti djeteta. Taj nesretan događaj dogodio se za vrijeme zajedničkog kampiranja na koje je Mack poveo svoju djecu. Najmlađa Missy nestala je bez ikakva traga. Zadnji ostatak njene prisutnosti – krvavu haljinicu – policija je pronašla kilometrima dalje u napuštenoj kolibi na kraju zabačenog šumskog puta. Ocu koji nosi beskrajnu bol zbog gubitka kćeri i ogromnu srdžbu zbog patnje nevinog bića ta koliba predstavljala je simboličko obitavalište cjelokupne njegove patnje s kojom se tek učio živjeti. Cijelu situaciju je još više zakomplicira jedna poruka u poštanskom sandučiću na kojoj je pisalo: „Bit ću u kolibi idući vikend ako se želiš naći sa mnom. Stari” s Bogom u potpisu, tj. „Starim“, kako su ga zvali od milja. Povlačen strahom, ali i tjeran znatiželjom Mack se odluči na rizik i jednog petka popodne na istom mjestu nekadašnjeg zločina počinje njegov susret s Bogom kakvog nije očekivao…

Više...
 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 » > Kraj >>

Stranica 4 od 5