Home Kolumne Ukradena budućnost
Srijeda, 13 Prosinac 2017
Ukradena budućnost

Piše: Mario Tomasović

Da je na vidiku vruća politička jesen vidljivo je zadnjih dana prateći medije u Hrvatskoj, koji u udarnim terminima i na vrištećim naslovnicama pripremaju nesretni i  aferama  izbezumljeni  puk na "veliki prasak".
Taj prasak koji  bi se trebao   dogoditi  4. prosinca  ove godine  slučajno ili ne poklapa se s datumom za parlamentarne izbore.
Materijalno poharan, moralno okljaštren, duhovno  zapušten višegodišnjim grijehom propusta struktura koje ga predvode, ovaj narod, prepušten sam sebi, duboko u sebi  očajnički  traži, poput  Izraela,  svog Mojsiju.
S obzirom da je već dvadeset godina tražimo obećanu zemlju, očito pokopanu s idealima njenih najdičnijih sinova i kćeri mi živući, na  žalost, i idućih dvadeset godina smo osuđeni, baš poput naroda izraelskog, tumarati bespućima naše povijesne zbiljnosti.
Zlatno tele, prepoznavši narav i slabosti naših svjetovnih i duhovnih pastira, uzima svoj danak kroz upropaštenu nadu i velikim dijelom izgubljenu  vjeru.

Podignuta optužnica za ratno profiterstvo, i to prva u Hrvatskoj(?!), kojom se bivšem premijeru stavlja na teret 400 tisuća njemačkih maraka, navodno nazakonito prisvojenih u jednom kreditnom aranžmanu; sramotne presude hrvatskim generalima; benediktinski samostan razdora, Dajla u Istri; Gaddafijeve uplatnice Mesiću; prijeteći stadionski teror; branitelji ostavljeni na cesti (slučaj HAC), te mnoštvo drugih gnojnih čireva na mladom hrvatskom tkivu, kod prosječnog i dobronamjernog građanina ostavlja dojam mučnine i beznađa.
Upravo gore navedeno cijena je klanjanja zlatnom teletu, koje i danas na pijedestalu moći zavodi i privlači sve one koji licemjerno i lažno ližu oltare i sve one koji, kao vode javne poslove a zapravo pune vlastite džepove.
U ovom svojevrsnom stampedu koji ispred sebe ruši sve višestoljetnom vjerom i borbom sačuvane vrijednosti teško je izaći neoskvrnjen. To mogu samo oni čija vjera nije poljuljana, čija vjerodostojnost nije upitna i čije poštenje nije načeto. Koliko danas na političkoj sceni imamo ljudi koji se mogu uspraviti pred razorenim i poniženim narodom?
Nitko ne očekuje biblijsku veličinu, čija bi ruka razbila zlatno tele i pokazala pravi put, ali žalosti činjenica da je većina ljudi koji marširaju labirintima vlasti i oporbe korumpirana, kompromitirana i potrošena.
Nemamo pravo i nećemo se pomiriti s činjenicom da nema izlaza iz ovog začaranog hrvatskog kruga.
Izlaz postoji i njega mogu pronaći oni najhrabriji, dostojni povijesnog izazova s kojim se naš narod suočava. Treba ponuditi, prvenstveno mladima, jasnu perspektivu da je u ovoj prelijepoj zemlji  moguće dobro živjeti od svog poštenog rada. Njima je, ako se ništa ne promijeni, definitvno – ukradena budućnost.
Upravo oni, dakle generacije koje stasaju u Hrvatskoj su najugroženiji dio populacije. Ni umirovljenici, ni radnici, ni liječnici, ni službenici i namještenici, pa niti branitelji nisu u tako teškoj i neizvjesnoj situaciji. Naime, svi su oni proživjeli dobar dio svog života, dok mlade ljude čeka neizvjesna i sumorna budućnost.
Ta, kako joj se tepa, budućnost Hrvatske, sa svim školama i fakultetima koju posjeduje  ostavljena je na štekatima kvartovskih kafića, na pultovima sportskih kladionica i u redovima stadionskih predstava. Na jedno radno mjesto prijavljuje se sto kandidata a i to jedno je namješteno.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Bob Dylan je u pjesmama počeo izražavati vlastite političke stavove, "parajući Ameriku ne bi li razotkrio njezinu napuklu dušu" a tko će danas napuklu dušu Hrvatske umiriti i zaliječiti?