Home Kolumne Migracije - imotska sudbina
Srijeda, 13 Prosinac 2017
Migracije - imotska sudbina

Ako bi trebalo izabrati ključnu riječ koja bi, u najkraćem, obilježila povijest Imotske krajine, onda bih se odlučio za „migracije“. Naši su ljudi stalno negdje odlazili, za boljim životom, za dodatnom zaradom, za većom slobodom. Na jednom mjestu u svom dnevniku Miroslav Krleža, promatrajući u noći kretanje osvijetljenih putničkih kompozicija negdje u panonskoj ravnici, bilježi svoju prvu asocijaciju „…vlakovi, Imoćani…“
U potrazi za zaradom iz Imotske krajine odlazilo se u nisku Hercegovinu kopati na begovskim imanjima, u primorje i na školje obrađivati vinograde i brati masline, u Slavoniju na ratarske radove, posebno u berbu kukuruza, raditi „na štreki“, u tunelima, na cestama. Jedan je naš socijalni istraživač zapisao – „Imoćani su išli svugdje gdje se kopalo ili zidalo“. U literaturi i na filmu najviše je, ipak, obrađena epopeja naših malih trgovaca - galantara iz zapadnog dijela Krajine, koji su ispred sebe, na trbusima nosili pokretne trgovine i prodavali sitnu robu u krajevima od Baltika do Jadrana. S tih beskrajnih traganja za zaradom naši su se ljudi u pravilu vraćali, a teško ušteđenim novcem pomogli bi svojoj obitelji, kupili bi komad zemlje, sagradili kuću, oženili sina ili pak udali kćer.

Znatno dramatičnija od sezonske bila je vanjska migracija, prvenstveno ona u daleke prekomorske zemlje. Podsjetimo, velika iseljavanja u SAD dogodila su se uoči Prvog svjetskog rata. Ante Ujević, ugledni naš kroničar, bilježi podatak da je samo u razdoblju 1905. - 1909. godine iz Imotske krajine u SAD iselilo 1.692 mladića. Ilustracije radi, na iskrcajnoj  listi broda „Argentina“ koji je 23. ožujka 1910. godine, nakon osamnaest dana plovidbe započete u Trstu, pristao u New Yorku,  bila su sedmorica Runovićana i jedan Podbabčanin. Najmlađi od njih je imao 16, a najstariji 26 godina. U prosjeku su u džepu imali oko 20 dolara. U lučkim je dokumentima zapisano koga su kod kuće ostavili i kome su se u Americi zaputili. Bili su to njihovi ranije odseljeni susjedi i rođaci, koji su ih pribavili da im bude lakše u tuđini. Većina njih  nije se vratila u rodni kraj, mada su svi imali planove povratka.
U godinama nakon Prvog svjetskog rata iseljavanja u SAD znatno su se prorijedila. Zato se masovnije odlazilo u Argentinu, Urugvaj, Australiju, Novi Zeland. Spomenimo da su Hrvati na Novom Zelandu, prije svega Dalmatinci, među kopačima kauri smole bili treći po brojnosti, odmah nakon domaćih Maora i Britanaca. Najmasovnije vanjske migracije između dva svjetska rata bile su one prema sjevernoj Francuskoj i Belgiji, gdje su se naši ljudi najviše zapošljavali u rudnicima i čeličanama. Kada je tridesetih godina i u tim zemljama zavladala kriza, mnogi su se vratili kućama, a jedan je broj otišao na Lipare u Italiju, ili pak  u španjolski građanski rat.

Nakon Drugog svjetskog rata bilježimo dva velika migrantska vala prema Zapadu. Jedan čine ilegalne migracije pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina. Uz velike se rizike i na različite načine bježalo preko zapadnih granica. Nakon prebivanja u logorima Italije i Austrije, odlazilo se dalje, najviše u Francusku i u prekomorske zemlje. Sredinom šezdesetih  krenula je masovna „gastarbajterska“ migracija, prije svega u Njemačku, ali i u druge zapadne zemlje, koje su u to vrijeme doživjele prosperitet. No od sredine sedamdesetih, zbog nastale krize, sve se više naših ljudi vraća u rodni kraj, a odlasci su sve rjeđi, najčešće znače „okupljanje obitelji“. U novije vrijeme u migracijama pretežno sudjeluju obrazovaniji ljudi, koji mogu naći posla u zapadnoj „ekonomiji znanja“.

Na kraju vrijedi postaviti pitanje – hoće li se jednog dana preokrenuti imotski migrantski tokovi, hoće li naši mladi ljudi ostajati ili se, pak, neki od odseljenih vraćati u Imotsku krajinu? Možda je neprilično u ovim vremenima krize davati optimističke prognoze. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je izgradnja autoceste kroz Zabiokovlje te tunela kroz Biokovo, nagovještaj boljih vremena. Uvjeren sam da će Imotska krajina postati mjesto privlačno za življenje, ne samo njenim ljudima, nego i drugima koji će izabrati život u lijepom, mirnom mediteranskom, i, nadam se, prosperitetnom ambijentu, nadomak mora. Migracija će, nema sumnje, uvijek biti, ljudi će se sve više kretati, ali one u našem kraju, nadamo se, neće biti samo jednosmjerne - prema Splitu, Zagrebu i dalje na Zapad.

Izvor: imotskenovine.hr